Završen je II. Svjetski rat, koji je u nekom obliku zapravo bio nastavak Prvog, koji je bio unaprijed planiran, a izvršenje je očito bilo usmjereno iz centra pod kontrolom jedne grupacije. Možda ovaj centar od tada kontinuirano prati i organizira događanja u svijetu. Židovi su kroz povijest bili stigmatizirani i kolektivno kažnjavani. Pogledajmo kako su se građani Šoprona ponašali prema njima nakon poraza kod Mohača 1526. godine. Krajnji rezultat bio je deportacija iz grada. Postoji više razloga za ovakvo ponašanje, no jedan od njih je zasigurno taj, što su kršćani bili uvjereni da je Isusa, kojeg su smatrali Židovom, sinom Svevišnjeg, razapeo vlastiti narod.
Naravno, problematika židovskog Isusa daleko nadilazi okvire ovog kratkog članka. Stoga nije bilo teško s vremena na vrijeme pronaći žrtvenog jarca, ako je to zahtijevala situacija. Za većinu je sigurno bio iritantan njihov osjećaj zajedništva, koji nisu mogli u tolikoj mjeri pokazati među svojima.
Tijekom II. Svjetskog rata naša je zemlja dugo bila utočište europskih Židova. Dok Nijemci nisu preuzeli vlast nad našom zemljom u proljeće 1944., dio židovskog stanovništva okolnih, ali i udaljenijih zemalja, koji je uspio pobjeći, bježao je u ovu relativno slobodnu zemlju praktički sa svih strana.
Ne zaboravimo da se susjedna Srbija prva proglasila Judenfrei nedugo nakon izbijanja rata.
Još jedna manje poznata činjenica je, da je Hitler nudio židovskim vođama otkup svojih sunarodnjaka u zamjenu za novčanu naknadu, ali je to odbijeno na neobičan način. U pozadini se odvijala igra čiji je cilj bio stvaranje židovske države, a za to su bile potrebne žrtve, upravo one koje su već bile sastavni dio vlastitih društava. Na kraju je plan uspio, iako ne u potpunosti, o čemu svjedoče i današnji događaji, ali je i cijena bila enormna. Slanje stotina tisuća praktički nevinih Židova u smrt.
Uzgred želim dodati da su neki vrlo utjecajni židovski rabini protiv stvaranja i postojanja židovske države, jer tvrde da njihova vjera to zabranjuje. Tako se judaizam sukobljava s cionizmom.
No, vratimo se našoj priči, kojom želimo postaviti mali podsjetnik i uspomenu na stradale Židove u Mađarskoj na kraju Drugog svjetskog rata. U okviru ovoga, ovdje na zapadnim krajevima Mađarske, na one koji su dovučeni tijekom izgradnje jugoistočne obrambene linije, ovdje u Koljnof.
U ranu jesen 1944. u Budimpešti je počelo hvatanje i izručenje Židova Njemačkoj. Usred nehumanih uvjeta Mađarska nacistička vlada je te nesretne ljude u kolonama tjerala prema zapadnom rubu granice kako bi ih predala Nijemcima. U takvoj koloni u blizini Győra umrijet će i poznati pjesnik Miklós Radnóti.
U to se vrijeme njemačko društvo već borilo s golemim problemima. Manjak ljudi bio je toliki, da se očajnički pokušavalo na neki način nadoknaditi.
Tako se dogodilo da Židovi izručeni u Hegyeshalomu nisu krenuli put Njemačke, nego su bili upućeni natrag u Mađarsku, između ostalog i u sela oko Šoprona. Cilj je da prije odlaska u logore smrti budu zauvijek otjerani uz radnu službu.
Ovdje zapravo počinje naša priča u danima prije studenog 1944. u Koljnofu. Vremenske prilike su u to vrijeme bile jako loše. Oboljele je čekala mnogo hladnija jesen i zima nego danas.
No, prije nego prijeđemo na temu, nekoliko riječi o tadašnjem selu i njegovom stanovništvu.
Koljnof je u to vrijeme bilo gotovo potpuno čisto hrvatsko naselje, gdje ondašnji ljudi nisu baš dobro govorili mađarski, jer im nije baš ni trebao. Tek potkraj rata promijenit će se društvene prilike na način da će se mađarski jezik polako početi proširiti, ali to će se osjetiti i učvrstiti tek potkraj prošloga stoljeća.
Hrvati koji ovdje žive čuvaju svoj jezik više od 400 godina. Religiozni su, gotovo potpuno katolički, čuvaju svoju tradiciju i prilično su prkosne naravi, što je posljedica činjenice, da su pripadali Šopronu, pa je nadzor kroz stoljeća bio malo labaviji. Položaj naselja je prilično opasan, jer je ono još uvijek, ili već, ovisno s koje strane gledate, praktički na ravnici, što je lokalno stanovništvo kroz povijest više puta osjetilo.
Vjerojatno je to bio razlog što je početkom 16. stoljeća naselje opustjelo tijekom napredovanja Osmanskog sultana Sulejmana prema Beču i njegove očekivane druge opsade. Tada su ovdje naseljeni Hrvati, koji su došli s vrlo širokih područja. Kada govorim o vrlo širokom prostoru, doseljenici su ovamo dolazili iz zapadnog dijela Bosne preko zapadnih dijelova Slavonije, zaleđa Senja, preko Like i Krbave u relativno slobodno selo u vlasništvu grada. Bio je to dio veće i unaprijed planirane kampanje. Ovdje upozoravam one koji žele malo dublje ući u problem da smo u 16. stoljeću. U eri koja će u svakom pogledu odrediti naše današnje postojanje. Tada su postavljene temeljne točke naše prošlosti i temelji našeg identiteta, a na našim prostorima se pojavila nova vjera, reformacija. Sve to nije izravno utjecalo na običnog čovjeka u to vrijeme, ali u to vrijeme su markirane stožerne točke u povijesti u prostoru i vremenu. Možda se naše današnje doba može usporediti s onim dobom, kada se nanovo pokušavaju redefinirati ključne pozicije.
Prvi svjetski rat značio je smrt 33 vojnika u selu. U blizini središta tadašnje dvojne kraljevine, ovdašnje stanovništvo nije neposredno doživjelo rat. Međutim, neposredni događaji nakon rata već su imali veze s Koljnofom, jer su se 1919. godine vodile borbe i okršaji na granici sela.
Između dva rata politika je pokušavala smiriti situaciju. Državno vodstvo počelo je sa snažnom mađarizacijom, iako je Nijemcima prvo obećano da će za svoju lojalnost iskazanu na referendumu 1921. dobiti sve što je bitno za kulturnu autonomiju. No, to su ostala samo obećanja. Moderna politika već je funkcionirala po drugačijim pravilima igre i bila vođena interesima.
Dolazimo do 1938. godine. Austrija je pripojena Njemačkoj. Približavala nam se opasnost od fašizma. Opet, prosječnom čovjeku to nije neki poseban problem, dapače, mnogi ljudi su našli posao u Njemačkoj, pa tako više ljudi iz našeg sela tamo traži svoju sreću kao radnici. To će izazvati probleme nakon završetka rata.
U zimu 1942. godine, negdje vrlo daleko odavde kod Staljingrada, kockice se preokreću i nepobjedivi njemački ratni stroj doživljava prvi veliki poraz, koji nagovještava kraj. II. mađarska armija praktički nestaje. Ovdje bih želio napomenuti da smo prvi bili na rijeci Don. Ukrajinska fronta će tek nakon toga proći kroz naše krajeve. To je minimum, koji trebamo znati ako želimo pokrenuti diskurs o povijesnoj ispravnosti i slaviti heroje.
Tako se polako približavamo jeseni 1944. godine. U Koljnofu, osim lokalnog stanovništva, postoje njemačke logističke jedinice, njemačka kontrolna jedinica, ljudi koji bježe iz Transilvanije na zapad neprestano dolaze i odlaze, a pojavljuju se i prve Židovke, zajedno s nekoliko muškaraca, koji će biti smješteni u mjesnim štalama. Okrutni su bili uvjeti i zbog vremena i smještaja. To će biti popraćeno prisilnim radom, jer moraju izgraditi obrambeni zid nazvan kao Jugoistočni zid, s kojim su Nijemci željeli zaustaviti i zadržati Crvenu Armiju, koja je nadirala prema zapadu. To znači da su ih ujutro židovski stražari istjerali na granicu u pravcu Šoprona da tamo kopaju rovove, bunkere i pomažu u izgradnji velike i duboke tenkovskog rova. Nažalost, mnogi umiru od patnje i za kratko vrijeme ovaj prvi ženski kontingent biva poslan u manji koncentracijski logor u Lichtenwörthu. Nedugo zatim stići će muški kontingenti, a zatim opet ženski kontingenti. Smješteni su u zasebne štale. Stražari su nacisti, šef im je negdje iz ili blizine Csorne, imaju tu i tamo i pomoćnike i lokalne mlađe dečke. Neki od njih su grubi i nasilni, ali ima i humanijih čuvara.
Narod uviđa gorku sudbinu ovih ljudi i nastoji pomoći na svoj način, iako pod stalnom prijetnjom smrću. Iz opisanog se vidi da se stanovništvo sela time udvostručilo te su svjedočili zanimljivoj situaciji koju možda nisu u potpunosti ni razumjeli. Nešto slično će se ponoviti pola stoljeća kasnije, kada će se dogoditi da će po prvi put organizirano grupa istočnih Nijemaca napravila proboj 15. kolovoza 1989. godine upravo u našem selu.
Naša priča počinje tamo negdje početkom 1945. godine, kada kontingent Židova i Židovki stiže u Koljnof. Bit će smješteni i nadzirani u zasebnim štalama.
József Ceglédi je u jednoj od muških skupina, a njegova supruga u drugoj. Zanimljiva je podudarnost sama po sebi da će biti smješteni u isto selo. Ta činjenica privlači pažnju mještana i pokušavaju je riješiti, kako bi se par ipak na neki način povremeno susretao. Raznim trikovima i domišljatošću rješavaju povremene susrete ovo dvoje nesretnih ljudi. Židovi imaju novac i dragulje s kojima je moguće kupiti određene stvari kako bi se olakšala njihova jadna sudbina.
Kasnije, početkom proljeća, u radovima će morati pomoći i lokalno stanovništvo. Zamka tenka se kopa velikim bagerom uz pomoć ljudi. Prije toga, Židovi su morali iskopati nekoliko pravokutnih rovova, sličnih masovnim grobnicama, gdje su trebali biti pokopani kad im dođe vrijeme. Desetljećima kasnije, djeca će se brčkati i učiti plivati u ovim praznim jarcima.
Tako se dogodilo da će 8-godišnja Marica biti ta, koja povremeno kupuje gospođi Ceglédi u lokalnoj trgovini.
Kad se približi ukrajinski front, cijelo selo je bilo nemirno. Unaprijed miniran most je dignut u zrak, samo je prvi tenk uspio prijeći drugi mostić, pod drugim se tenkom pak raspao. Mještani su "oslobodioce" čekali u sigurnim podrumima. Židove koji su bili spremni za polazak smjestili su u kolonu, a bolesnike zatvorili u dvije staje i zapalili. Bio je to možda najtužniji i najsramotniji događaj u povijesti sela. Kroz selo je relativno brzo prošla ukrajinska fronta. Vojnici su posvuda tražili žene, pogotovo mlađe djevojke. Razumijevanje jezika doista nije bio veliki problem, jer je ukrajinski jezik sličniji našem starom hrvatskom nego ruskom. Endre Csatkai, kasniji počasni građanin Šoprona, ravnatelj muzeja židovskog podrijetla, ove dane provodi u slami na tavanu jedne kuće.
Kad su Židovi saznali da se bliži daljnji marš u logore smrti, gospođa Ceglédi pozvala je k sebi Maricu i njezinu majku te je djevojčici dala vjenčani prsten i sat rekavši da joj više ne trebaju. Mještani su mu za put dali plošku slanine i veliki kruh. Kasnije, nakon oslobođenja, reći će da im je to spasilo živote, dalo im snagu i energiju da prežive.
Marica je pogledala prsten i s unutrašnje strane pročitala sljedeće ime: József Ceglédi.
Slično se dogodilo i s još jednom djevojčicom, Juliškom, koja je na poklon dobila naušnice. Ti se predmeti i danas tamo nalaze.
Sudbina je htjela da József i njegova supruga prežive kraj rata i vrate se u Budimpeštu s vremenskim zakašnjenjem od nekoliko tjedana. Nedugo zatim odlučili su emigrirati na Novi Zeland. Stoga su se obratili Maričinoj obitelji i ponudili im sav namještaj svoga stana. Nažalost, prometni uvjeti su neposredno nakon rata bili takvi da realizacija tada nažalost bila nemoguća misija.
Međutim, iseljenici su svakog Božića slali čestitku u Koljnof obitelji koja je pomagala Ceglédije. Godine su prolazile, a lijepe želje nisu izostajale.
Jednom je židovski par posjetio Budimpeštu i razgovarali su o tome da dođu i u Koljnof, kako bi potražili svoje poznanike i nekadašnje lokacije svojih patnji. Nažalost, supruga Ceglédi dobila je trombozu u Pešti, pa je ostalo samo vrijeme za telefonski razgovor.
Marica se 1958. udala za Matu Grubića. Vjenčanje je bilo skromno jer su bili siromašni. Za sebe su izradili vjenčane prstene, ali nažalost nisu bili od najkvalitetnijeg zlata, pa se Maričin prsten nakon nekoliko godina istrošio, a Mátyás je svoj negdje izgubio. Mátyás je bio cipelar i bavio se ovim zanatom do 2022. godine. Marica je tada na ruci nosila vjenčani prsten gospođe Ceglédiédi, koji je dobila kao djevojčica.
Godine 1972. Mate Grubić i njegova supruga Marica krenuli su na dugo putovanje. Odredište je bila Švedska, gdje je Maričin brat živio već više od desetljeća. Putovalo se vlakom. Presjedajući negdje, putovali su u coupeu s mađarskim sunarodnjakom koji je iz Londona posjetio Švedsku i pohvalio se da ima besplatnu kartu za sva prijevozna sredstva dva tjedna u cijeloj zemlji. Kad je pokazao besplatnu kartu, Marica je primijetila ime Ceglédi. Predstavili su se. Imamo i poznanika iz Cegléda, rekao je ponosno uglađenom gospodinu, koji je sjedio u coupeu. Tako je ispričao svoju priču o Židovima u Koljnofu i o vjenčanom prstenu. Gospodin je samo slušao, ali vidjelo se da su mu u glavi bljesnule stare uspomene i priče. Na kraju Maričinog pričanja postalo mu je jasno da je riječ praktički o bratu njezina oca i njegovoj ženi.
Zamislite, nećete vjerovati - započeo je svoj govor elegantni gospodin - ali meni je ovaj par blizak. József Ceglédi je očev stariji brat, moj ujak. Kako je svijet malen!
Tako su se prsten i njegov nositelj susreli s nećakom supruga bivše vlasnice gospođe Ceglédi, negdje prema Švedskoj, 27 godina nakon rata.
U tih nekoliko mjeseci zime i ranog proljeća 1944. i 1945. godine i ovdje se dogodilo mnogo strašnih stvari. Neke od priča snimljene su u razgovorima s živim svjedocima. Kao što smo ranije naznačili, mještani su na svoj način, prema svojim mogućnostima, pokušali pomoći Židovima u velikoj nevolji. No, žalosna je i činjenica da se čitajući zapisnike pronađene na internetu, koji su izdani nedugo nakon završetka rata, Koljnofčani se gotovo bez iznimke prikazuju u vrlo lošem svjetlu. Mi to na svoj način, u našim skromnim okvirima, pokušavamo osporiti i skrenuti pozornost da se možda stvari nisu dogodile onako kako su na temelju svjedočenja zapisane u zapisnicima tog povjerenstva.
Danas, kada taj tekst pišem 21. veljače 2024., Mate Grubić i njegova supruga Marica dali su intervju povodom vjenčanja prije 66 godina na šopronskoj stranici dnevnih novina Kisalföld.
Spomenik je podignut na brdu Gora u znak sjećanja na Židove, koji su ubijeni, umrli i patili u Koljnofu, a postavljen je u studenom 2024.
Oprostite!
