Besciljne šetnje pustinama našeg zaleđa, koje su privlačne samo rijetkima, ponekad na površinu izrone zaboravljene priče iz naroda, predaje ili legende.
Tako sam i ja za jednog od posjeta svome prijatelju, koji se nakon dugogodišnjeg otkrivanja života izvan svoga doma, vratio njemu i sad uživa u društvu svojih mačaka i tišini prirode koju još nije dotaknuo život koji danas većina od nas živi. Srećom dovoljno je još zakutaka koje su ljudi napustili pa im se baš zbog toga što su ostali onakvima kakvih ih se sjećaju nakon nekog vremena i vraćaju. Tako se i moj prijatelj vratio svojim korijenima. Zahvalan sam mu zbog toga jer se s vremena na vrijeme mogu skloniti kod njega i uživati u miru i tišini prirode. Nakon uživanja u opuštenom razgovoru, uz hranu i piće koju Rade marljivo pronalazi i uzgaja u oazama grebaštičkoga krša, zaputio sam se prema križu koji se iznenada, moglo bi se reći ni od kuda i ni od koga tih dana, pojavio ponad njegove kuće u Konobi…Čim sam malo odmaknuo, ugledao sam starca kako sjedi u hladu mendula koji mu je dopuštao neopterećujue motrenje malog stada ovaca i koza. Prišao sam mu, šutećim ga pogledom pozdravio. Osmjehnuo mi se i isto tako šutke ponudio da sjednem pored njega. Ubičajen početak druženja među ljudima koji su otkrili snagu riječi izgoverenih u tišini. Ne narušavajući sklad i mir subotnjeg predvečerja upitam ga što radi, a on odgovori:
Sinko moj, sjedim i čekam…
Pitam ga što čeka? A on duboko izdahne i kaže
Čekam mladu ženu iz legende.
„Iz kakve legende?“, pitam ga ja
Legende o Križu na Igrama tu gore iznad iznad Konobe. Vidiš gore onaj Križ? Pojavio se nekidan.
Bilo je to toliko davno, davno čak i prije vremena, dok su Zemlja, Nebo, Ljudi, Životinje i sve što postoji u Svijetu koji je bio svet, bili Jedno i bili u Miru!
Predaja kaže da je Dobri Pastir goneći Ovce preko Smiljevače kako se danas zove, tu iznad Grebaštice, iznad Konobe, ugledao trojicu snažnih muškaraca, koji stizahu iz svevremena i nose veliki sjajni križ. Križ je blještao dok su oni skakutali po ljutom kamenu. Dobri pastir je pomislio:
„Gle, nisu li to Tri Kralja!“
Ali ne, nisu to bila Tri Kralja. No, nešto jako slično, poput kakva tri blaženika. Bila su to – Tri Asa! Čuo ih je Pastir kako se međusobno dozivaju imenima Mišo, Frane i Radica. Čine se domaći momci, nisu tuđinci.
Nije neobično da razni pastiri, ovce i kraljevi basaju ovim kršom i bespućima, bilo je toga oduvijek i bit će. Ali, Pastiru je to bilo kao priviđenje ili možda kako bi naš narod reko – „mirakul“ - nestvarno i nemoguće da vidiš muškarce kako krče i mrve kamen pod sobom, razigrano skakuću s neviđenom lakoćom, po tom kamenu lakše od koze i ovce… i nose Križ!
Mjesto gdje ih Dobri Pastir vidje, mnogo kasnije narod nazvaše – Igre!
I tako – našeg Dobrog Pastira zatekla sudbina da nedaleko Konobe, ugleda ni manje ni više nego Tri Asa Blaženika Miša, Franu i Radicu.
No, brzo se pribrao i krenuo za njima. Dok naglo, kako oni, tako i on, ne zastaše pred novim prizorom:
…mlada žena spustila s glave golem kamen, te ispružila ruke prema stijeni iz koje poteče voda i kane joj na dlan. Nakon što se ona umije, nju okruže i razigraju se zrake odaslane s blještećeg križa, te ona poput svetice okupana čistom zlatnosrebrnom svjetlošću, s lakoćom vrati onaj golemi kamen na glavu i krene dalje.
I dan danas, na mjestu gdje toj mladoj ženi iz stijene kane voda na dlan te se ona umi, teče voda iz izvora kojeg narod nazva Kanela.
A malo niže u polju, na mjestu gdje narod kasnije izgradi crkvu, leži golemi kamen, kao spomen na nju.
Naš Dobri Pastir od svega što vidje doživi šok i zanijemi.
„Je li ovo bilo Ukazanje?“ pomisli on u sebi bojeći se da ne bogohuli.
Nije Pastir mogao s tim tek tako živjeti. Propjevao bi, da prostite, i na presvetu bužu, samo da nekome ispripovijedi što je vidio. Ali kako? Tja, zanijemio je od prizora i šokova. Da je i mogao govoriti, malo tko od ljudi bi u tu priču povjerovao.
Ali Dobri se Pastir prisjeti.
U to doba, davno davno, još prije vremena, svevremena, kada je vladao mir i sklad među ljudima, životinjama i svem živom na Zemlji, čovjek i beštija bili su jedno. Razgovarali su, voljeli su se, nisu se svađali, nitko nikoga nije ni tukao, ni božemiprosti klao, ni jeo. Drugačije je to bilo nego danas. Znao je Pastir svoje Ovce, kao i one njega u dušu, i sve su jedni drugima mogli reći i jedni druge sve razumit. Tada su ljudi vjerovali ljudima, ali i životinjama, biljkama, svemu živom i neživom na Zemlji. Svi su se razumjeli jer su govorili istim jednim jezikom. A danas je to, sačuvajbože, sve drugačije.
Kako nije mogao govoriti, Pastir svojim Ovcama nacrta u zemlji što je vidio pa im pantomimom zapovijedi da cijelom svijetu ispripovijedaju kakvo je to čudo vidio i neka narod na tom mjestu postavi neki znak u spomen njegovom viđenju.
Ovce, naravno, sve shvate i kažu Pastiru:
„OK, stari, budi bez brige, znamo mi kako se to radi, učinit ćemo sve što želiš, bit će kako ti kažeš, jer ti si Dobri Pastir!“
Mnogo je vremena prošlo i svašta se na Zemlji izdogađalo. Ljudi su se počeli svađat i ubijat među sobom, više nisu mogli razumit' ni sebe ni Ovce, a njihov mili poj im je počeo zvučati monotono, robobatno, neugodno, besmisleno. Počeli su ih klati i jesti. Strašno.
Stotinama godina kasnije, možda i koje tisućljeće, možda i više, nitko to ne zna, ali ne tako davno, nekidan, užežin Ravnodnevnice, na brdu prepunom smilja na Igrama, osvanuo je sjajni Križ pored ostataka stare crkve koju su davno još Ljudi izgradili kao sjećanje na ono što su im Ovce kazale. Izgradiše ljudi crkvu kao znak na spomen Pastirovog viđenja, na spomen djevojci i onoj trojici.
I još Legenda kaže da kad se ponovo sretnu Tri Asa i mlada žena okupana čistom zlatnosrebrnom svjetlošću, na Zemlji će opet zavladati onaj mir i razumijevanje iz doba u kojem je živio Dobri Pastir.
Zato ja tu sjedim…osim što se pojavio Križ, u selu ima jedan mještanin kojeg povremeno posjete dva prijatelja, a svi se slično zovu kao ova Tri Asa iz Legende. Sjedim tu svaki dan i čekam ne bi li ugledao kakvu sveticu dole na Kaneli da se umiva.
Eto, zato sam ja tu, a ti prijatelju moj, sjedni sa mnom ako je želiš i ti vidjet.
I sjednem tako s njime, dočekati sveticu…
